|
Nemam samopoštovanja ni optimizma. Jedino ponešto zahvalnosti, i to više racionalno nego prema stvarnom osjećaju. Moj je osjećaj nezadovoljstva i neuspjeha u nerazmjeru s realnim okolnostima koje bi nekoga drugoga zadovoljavale: imam obitelj, zdravu i odraslu djecu koja marljivo studiraju. Brak mi nije sretan u ljubavnom smislu, ali funkcionira kao zajednica.
Međutim, neuspješna sam, kolege me ne poštuju, nemam ugled, najnepopularnija sam u uredu. Katkad se osjećam doslovno nevidljivom, do te mjere da kad netko ulazi u ured uopće ne odzdravim jer mislim da ionako neće primijetiti jesam li ga upravo ja pozdravila. Otkako sam to primijetila, trudim se pozdraviti bez obzira na to čuju li me ili ne čuju.
Nesretna
Ljudi često ne shvaćaju da imaju ključ vlastitog ispunjenja, sreće, zadovoljstva... Samo se trebaju odvažiti staviti ga u ključanicu, okrenuti ga u smjeru u kojem će otvoriti ta vrata i tako ih napokon prestati zaključavati. Drže taj ključ u džepu, okreću ga u znojnoj ruci, s grčem u želucu... I ne puštaju ga, ali ga i ne vade. Poneki nauče živjeti s time i s istim stajalištem napuste svijet. Za to svoje stanje kažu da je nesretno. Poneki ipak, iako s mukom, otvaraju oči. Shvaćaju da ovo što rade sami sebi nema mnogo smisla. Da sam terapeutkinja, potražila bih u razgovoru s vama uzroke toga vašeg stanja (možda ih i sami znate, a možda ih potpuno potiskujete iz nekog razloga za koji ste, tko zna kada, odlučili da će vam omogućiti da se nosite s time) i radila na tome da ga terapijom osvijestite i izvršite nove izbore. Ja sam coach, a coach kaže: 'Znaš li što želiš, kreni putem koji će te tamo odvesti!'
Prvi korak
Već ste napravili prvi korak. Osvijestili ste kako se osjećate iako (možda) ne i zašto i odlučili 'natjerati se' da ne padnete dublje - pozdravljate kolege bez obzira na to što vam se čini da vas ne vide. Sredina u kojoj se nalazite vrlo je vjerojatno nezdrava, ali svojim se stajalištem samo dobro uklapate u nju. To je, vjerojatno, razlog zbog kojeg se osjećate nevidljivima. Uvjerenja koja ste stekli tijekom života, a i ova naša ograničena sredina, osiguravaju vam tako potpunu anonimnost i mogućnost da ostanete u svom kutu. Promjena je teška i boli, a katkad se nismo u stanju suočiti s njom. Sada ste zatražili pomoć, a to je prvi korak u kojem kažete: 'Spremna sam izaći iz svojeg kuta.' Ako je odluka da ostanete u toj sredini (znam, teška su vremena, mislite da vas ograničavaju godine…), potrudite se onda da je počnete gledati drugim očima - kao svoj izazov. ‘Nitko vas ne može poniziti ako mu to ne dopustite!’ rekla je Eleanor Roosevelt. Počnite stoga postavljati zdravije granice okolini. Nastavite te male promjene kao što je pozdravljanje unatoč osjećaju nevidljivosti, ali krenite i korak dalje. Promijenite svoje misli afirmacijama. Neka im sadržaj bude suprotan onomu što trenutačno mislite i osjećate. U tim afirmacijama budite uspješni, poštovani i - sretniji.
Kreirajte novi lik
Isprva će vam te riječi zvučati prazno, možda i neistinito. Pokušajte im udahnuti dušu, uživjeti se u novu ulogu. Pitajte se kako se osjeća glumac koji ulazi u novi lik. 'Kako bih se osjećala da je sve ovo istina?' 'Što činim da se afirmacije koje čitam obistine?' Postavljanjem tih pitanja počet ćete mijenjati i svoje ponašanje, ali i svoju percepciju sebe i svijeta koji vas okružuje. Lijepo je to rekao Dale Carnegie: 'I upamtite, sreća ne ovisi o tome tko ste i što imate, nego jedino o tome što mislite.' Neki će ljudi otići iz vašeg života kad se počnete mijenjati. Pustite ih da odu, doći će drugi. Tako ćete malo-pomalo promijeniti svoju priču. Napravite za sebe i plan ostvarivanja promjena koje bi vaš život učinile kvalitetnijim. Slijedite ga i dopustite si da budete sretni. Razveselite me onda svojom porukom da ste uspjeli u tome.
|