Antirecesijska politika

Paradoksalni hrvatski razvojni trenutak ne vide ni struka ni politika

piše dr. sc. Stjepan Zdunić
stjepan.zdunic1@zg.t-com.hr

Osvrt guvernera Rohatinskoga na tekuću monetarnu politiku vidjeli smo prije dva mjeseca na konferenciji za novinare, a sada je i među BIS publikacijama (www.bis.org/review/r090326d.pdf). Guverner je očito izlaganjem i svojim člankom zadovoljan. Mislim da ima i razloga za to, jer je to dosad najbolji prikaz zamke hrvatske monetarne politike, u koju je upadala svih ovih godina.

Međutim, stručna javnost ne reagira na tako koncizan dokument, koji izvrsno ocrtava prirodu monetarnoga sustava i politike zemlje. Taj papir zaslužuje okrugli stol i prosudbu sa stajališta antideflacijske politike, zatim sa stajališta tržišta novca i njegove uloge u sustavu fiksnoga tečaja i deviznih klauzula, sa stajališta politike rezervi HNB-a, ali i banaka, te savladavanja problema otplate rata vanjskoga duga. Na to guverner posebno upućuje!

Ravnoteža, stabilnost, rast

Postavlja se pitanje kako sve to povezati s politikom oporavka rasta BDP-a i kreditnom i tečajnom politikom, a zatim s nužnošću reprograma otplate vanjskoga duga? Sve to u uvjetima 'sudden stop', o čemu guverner također govori. Dakle, upitna je mogućnost obnavljanja i rasta vanjskoga duga u funkciji rješavanja naših deficita! Ravnoteža, stabilnost i rast stoga se u guvernerovoj koncepciji mogu uspostavljati samo konvergencijom prema dolje, tj. smanjenjem tekuće i investicijske potrošnje, ali i deviznih rezervi HNB-a te uz povećanje kunske nelikvidnosti kao posljedice tako održavane ravnoteže. Riječ je, dakle, o 'paradoksalnom hrvatskom razvojnom momentu', koji se može lako uočiti, ali ga ni struka ni politika ne primjećuju.

Nepostojanje reakcije na tako važna pitanja jasno pokazuje doseg naše struke i njene nemoći da objasni politici u čemu je stvar i koje mogućnosti izbora postoje. Politika, prema svemu sudeći, nije ni svjesna problema, pa daje podrške neuvjetno, izbjegavajući svaku ozbiljnu raspravu, što pokazuje način i sadržaj rada tzv. antirecesijske komisije, koja ustvari služi provedbi koncepcije 'stabilne nadolje konvergirajuće ravnoteže'.

Struka ne raspravlja o guvernerovom izlaganju i članku, a ni materijalima antirecesijske komisije, što je svojevrsni paradoks. No, kad bi bila nužna rasprava čak i o izboru 'koncepcije i modela monetarnoga sustava', struka se zadovoljava iznošenjem poznatih i bivših udžbeničkih principa i opisivanja empirijskih činjenica sa zdravorazumskim usputnim 'promišljanjima', a monetarne instrumente i njihovu primjenu smatra administrativnom realizacijom nečega. Problem je u tome, međutim, što se model monetarne politike raspoznaje upravo prema 'administrativnoj provedbi'.

Tri ključna pitanja

Valja odgovoriti na osnovna pitanja antirecesijske strategije izlaza: a) kako provesti politiku 'jeftinoga antirecesijskoga novca', b) kako poticati potražnju mekšim proračunom i politikom plaća, c) kako povećati konkurentnost u deflacijskim uvjetima, ako ne uz pomoć monetarne politike, deprecijacijom i jeftinim kreditima. To danas preporučuju i G20 i MMF. Korisno je, osobito, pročitati govor Spencera Dalea, izvršnoga direktora i glavnog ekonomista Bank of England, koji razmišlja i preporuča politiku u tom smislu. Sve je to suprotno našoj monetarnoj politici. Moglo bi se reći da zato i ne želimo aranžman s MMF-om. Naša antirecesijska politika, dakle, nije to što bi željela biti, jer postavlja pitanja i svoje ciljeve upravo suprotno točkama a), b) i c)! Ona je redukcijska politika 'uklapanja u recesijske i već depresijske' uvjete smanjenjem svega i svačega - od BDP-a do plaća i proračuna za zdravstvo.

Smatram da bez 'ugriza u kiselu jabuku' deprecijacije, deviznih klauzula i nacionalizacije (resuverenizacijom!) monetarnoga sustava nema smislenoga rezultata ni u kojoj raspravi, a ni smislene antirecesijske politike. Izdašnost naše fiskalne politike preslaba je da bude jedina poluga antirecesijske politike. Unatoč tome, monetarna pitanja nisu ni sadržajno uključena u rasprave antirecesijske komisije!

U znanstvenoj i stručnoj literaturi mogu se naći analize za slučajeve koji bi se mogli označiti 'hrvatskim sindromom', pa stoga našega guvernera i njegove ljude ne treba 'stavljati na križ'. Nisu toliko usamljeni da bi to zaslužili! No, politika mora tražiti rješenje u pravcu iz prethodne točke! To ne bi trebalo biti ništa neobično. Ako politika, pak, to nije u stanju uraditi, a sve više pokazuje da nije, što onda?, kako je nedavno negdje postavljeno pitanje. Ostaju akademske rasprave i okrugli stolovi, ako su nauka i struka to u stanju, a pokazuju da nisu.