PROF.DR SAŠA PEKEČ

Petnaest godina hrvatske tranzicije

Troškovi privatizacija, koje već 15 godina plaćaju porezni obveznici, minorni su u odnosu na štetu i negativne posljedice na cjelokupno gospodarstvo koje nam mogu donijeti privatizacije prirodnih monopola i infrastrukturalno ključnih industrija i poslova

                Percepcija javnosti o petnaest godina privatizacijskog procesa u Hrvatskoj daleko je od pozitivne. Najekstremniji idu toliko daleko da upiru prstom na privatizaciju kao ključni izvor svega kriminala, gospodarskih neuspjeha, socijalnih nepravdi, itd., dok i oni najbenigniji ipak priznaju da su se u sklopu procesa privatizacije barem neke stvari mogle kvalitetnije odraditi. Tranzicija, koja će konačno definirati ulogu države u tržišnom gospodarstvu kojemu težimo, još traje i još nam valja uspješno razriješiti brojne složene tranzicijske probleme. Bilo bi lijepo kad bismo mogli učiti samo na tuđim pogreškama, ali kad se već povijest ne može promijeniti, mogli bismo iskoristiti svu raskoš privatizacijskih bisera i možda ipak nešto naučiti iz vlastitih pogrešaka. 

Manji dio problema krije se u nerazmjeru između proklamiranih i stvarnih ciljeva privatizacije: prečesto je naglasak na socijalnim pitanjima poput očuvanja radnih mjesta koja su u mnogim slučajevima u funkciji socijalne pomoći, a ne tržišne uspješnosti i stvaranja novih vrijednosti. Ključni problem nije ni u kriminalu i korištenju privatizacije kao dobrodošle metode naplate političke moći. Tu je ipak riječ o kolateralnoj šteti koja će kad-tad doći na naplatu svojim akterima jer i pravosuđe će jednoga dana funkcionirati bolje nego danas, a i birače se ne može vječno zavaravati.

No, upravo ti neslavni primjeri ukazuju i onima bez imalo ekonomske intuicije na ključni problem. Mogućih politički motiviranih određivanja vrijednosti uz sumnjivu alokaciju, kao ni niza neobjašnjivo štetnih privatizacijskih odluka u kojima su s(p)retni i poduzetni iskoristili svoje prilike ne bi moglo biti da to nije omogućeno i poticano samim ekonomskim 'osmišljavanjem' metoda alokacije i određivanja cijena kao i cjelokupnim zakonodavnim okruženjem koje je trebalo regulirati privatizacijska pravila igre.

Zato, ako već tražite privatizacijske krivce, ne treba ih tražiti među onima koji su maksimalizirali svoje profite i iskoristili ponuđeno, nego među ekonomskim i pravnim 'stručnjacima' koji su autorski potpisali privatizaciju na hrvatski način.
S ekonomske strane, kad su ciljevi jasno definirani, čak i ako je jedan od njih rješavanje socijalnih pitanja, metode određivanja cijene i optimalne alokacije tehnička su stvar. Dizajn optimalnih alokacijskih mehanizama predmet je tisuća znanstvenih radova, a i nekoliko je Nobelovih nagrada iz ekonomskih znanosti dodijeljeno za znanstvene doprinose posredno ili neposredno vezane uz tu temu. Drugim riječima, nije riječ o ezoteriji o kojoj rijetki nešto znaju, nego o dobro poznatoj tematici.

Npr., diskrecijsko i komisijsko odlučivanje kakvo se kontinuirano primjenjuje u Hrvatskom fondu za privatizaciju, od odluka što kada i kako privatizirati do odluka Upravnog odbora, i na osnovi teorije i na osnovi svih iskustava jedan je od najgorih oblika odlučivanja. Netransparentnost takvog odlučivanja negativno utječe na povjerenje u kvalitetu i optimalnost odluka, pa samim tim rezultira povećanim rizikom, nižim cijenama i neefikasnim alokacijama. No, bez obzira na štetnost diskrecijskih odluka i komisijskog odlučivanja iz perspektive ekonomske efikasnosti, maksimalizacije prihoda ili bilo kojeg drugog transparentno zadanog cilja, neupitno je da te metode mogu biti korisne pri odlučivanju za provođenje suboptimalnih političkih odluka.

Na taj način korist maksimaliziraju odabrani pojedinci istodobno nanoseći višestruku štetu interesima onih koje članovi takvih komisija barem deklarativno predstavljaju. Slično je i sa zakonodavnim okruženjem, možda izrađenim u najboljoj namjeri, ali rezultiralo je zakonskim rupama i u konačnici legalnim ponašanjem koje zakonodavac ili nije htio ili nije znao destimulirati ili sankcionirati. Npr., nekad popularni fenomen 'torbarenja', tj. kupnje vlasničkih udjela prema povlaštenim cijenama na račun onih kojima takva povlastice nikad i nisu bile namijenjene, mogao se relativno lako izbjeći.


Takvi suboptimalni modeli, u kombinaciji s nejasnim i nedorečenim ciljevima, rezultiraju kompanijama u vlasništvu onih koji ih ne vrednuju najviše i onih čiji cilj nije nužno tržišni uspjeh takvih kompanija. Štoviše, rezultat neoptimalne transakcije može biti brzo bogaćenje novog vlasnika koji će profit neizravno ostvariti u disproporciji između suboptimalne i realne cijene te kroz uništavanje potencijala kompanije. Takva privatizacija može, paradoksalno, biti štetnija za kompaniju od mogućeg ostanka u neefikasnom državnom vlasništvu, gospodarski doprinos takve kompanije može se umanjiti, a i država si može stvoriti gore socijalne probleme od onih koje je imala (zbog nedostatka gospodarske aktivnosti uništene kompanije, nedostatka poreznih prihoda, kreiranja novih socijalnih problema, itd.).

                 Sigurno je da država nije najbolji vlasnik, ali to ne znači da nema i štetnijih potencijalnih vlasnika od države. Problem i nastaje kad mehanizmi alokacije ne pronalaze najbolje vlasnike i kad privatizirane kompanije završavaju u vlasništvu najgorih vlasnika.
Osnovni ekonomski principi nalažu da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto, tj. da će alokacija biti efikasna: sve kompanije i resursi završit će u rukama onih koji ih najviše vrednuju i koji će ih znati najbolje iskoristiti. Problem je u transakcijskom trošku, tj. cijeni svih transfera vlasništva i istodobnog urušavanja vrijednosti i kvalitete kompanija. U slučaju neefikasne privatizacijske alokacije transakcijski trošak plaća država, pa dolazimo u situaciju da država lošom privatizacijskom alokacijom subvencionira one koji su kroz suboptimalni proces isplivali kao (pogrešno) odabrani kupci državnog vlasništva. Na žalost, nikakva revizija privatizacije ni lovci na privatizacijske vještice neće uspjeti povratiti taj nepotrebni transakcijski trošak.

 

Rezultat neoptimalne transakcije može biti brzo bogaćenje novog vlasnika koji će profit neizravno ostvariti u disproporciji između suboptimalne i realne cijene te kroz uništavanje potencijala kompanije

Troškovi takvih privatizacija koje već 15 godina plaćaju porezni obveznici su minorni prema  šteti i negativnom učinku na cjelokupno gospodarstvo koju nam mogu donijeti privatizacije prirodnih monopola i infrastrukturalno ključnih industrija i poslova.

Takvu privatizacijsku kardinalnu pogrešku, često se skrivajući iza mandata MMF-a i Svjetske banke (čije je interese i metode u knjizi Globalization and its Discontents lijepo opisao i bivši potpredsjednik Svjetske banke, Nobelovac Joseph Stiglitz), učinile su mnoge države Južne Amerike. Zato u posljednje vrijeme svjedočimo očekivanoj reakciji, tj. korjenitim političkim promjenama nastalim na valu nezadovoljstva, kao i pozivima za renacionalizaciju prirodnih monopola i borbu protiv neokolonijalizma globalnih korporacija izraženog upravo kroz eksploataciju prirodnih monopola.

Privatizacija takvih kompanija i resursa može dovesti do situacije u kojoj interes privatnog vlasnika nije usklađen s javnim interesom. Npr. privatnom vlasniku vodovoda može biti zanimljivija kratkoročna maksimalizacija profita iz postojeće infrastrukture (hoćete li prestati koristiti vodu ako se cijena udeseterostruči?) bez ulaganja u razvoj i izgradnju nove infrastrukture u manje profitabilnim područjima ili regijama (kad vama mogu naplatiti koliko god žele, neovisno o novim ulaganjima).

No, uspjeh cjelokupnog gospodarstva ovisi i o kvaliteti infrastrukture i dostupnosti kvalitetnih usluga u energetici, transportu, telekomunikacijama, itd. Zato osnovni principi regulatorne ekonomije nalažu ili javno vlasništvo nad takvim kompanijama i resursima, ili strogo kontroliranu privatizaciju, ali samo nakon uspostave snažnog regulatornog tijela čiji je zadatak zaštita javnih interesa. A da regulacija u slučajevima prirodnog monopola nije jednostavna stvar ni u najuređenijim gospodarstvima, najbolje ilustrira katastrofa kalifornijskog tržišta električnom energijom s početka ovog desetljeća.

S obzirom na stupanj razvoja našeg pravosuđa i nedostatak kvalitetnih stručnjaka koji bi znali obavljati posao neovisnog regulatora, privatizacije prirodnih monopola trebale bi pričekati neka bolja vremena. No, dok god je panično kratkoročno krpanje proračunskih rupa jedna od glavnih preokupacija izvršne vlasti, postoji realna mogućnost da oni koji odlučuju u takvoj panici posegnu za opasnim i dugoročno izuzetno skupim zakrpama u obliku (ras)prodaje infrastrukturalno ključnih resursa i prirodnih monopola.  Takvih slučajeva je već, na žalost, bilo. Nadajmo se da su pred nama bolja i pametnija vremena.

Kakve pouke bi trebali izvući iz dosadašnjega privatizacijskog iskustva? Bez stručnosti, znanja i razumijevanja i najbolje ideje mogu završiti katastrofalno. Treba inzistirati na jasnoj artikulaciji ciljeva privatizacije, te na stručnosti i znanju pri dizajnu transparentnih i optimalnih privatizacijskih modela.
Strah od kvalitetne privatizacije iracionalan je i neutemeljen, ali opečeni pušu i na hladno. Na žalost, strah od loših privatizacijskih modela i od ‘stručnjaka’ koji su te modele osmislili, apsolutno je stvaran i opravdan.