OPINION MAKER: REDEFINICIJA PRIVATIZACIJSKOG MODELA

Vrijeme je za državne industrijske holdinge

U sustavima razvijene tržišne demokracije državnim holdinzima upravlja se jednako profesionalno kao i privatnim inkorporiranim poduzećima

Piše: mr.sc. Damir Novotny
damir.novotny@tmc.hr

Kriminalistička istraga u Hrvatskom fondu za privatizaciju ne aktualizira samo raspravu o slabostima administrativne arhitekture privatizacijskog procesa, koje su omogućile vjerojatnu korupciju, već prije svega o samom modelu i procesu privatizacije te dugoročnim učincima na hrvatsku ekonomiju i društvo. Početkom tranzicije tadašnja je hrvatska politička elita, kao i u mnogim drugim tranzicijskim zemljama izuzev nešto opreznije Slovenije, otvorila pitanje ubrzane privatizacije državne imovine. U Hrvatskoj je privatizacija dobila dodatak u 'pretvorbi' koja je značila transformaciju samoupravno ustrojenih poduzeća u trgovačka društva kapitala čiji je novi vlasnik postala država. Vlada je u ime države, odnosno njena Privatizacijska agencija a kasnije Fond za privatizaciju, preuzela odgovornost strukturiranja zakonskog okvira i upravljanja privatizacijskim procesom.

Iako ne postoje empirijski dokazi za tvrdnju da je privatizacija ponovno etatiziranih poduzeća predstavljala političku improvizaciju i obračun s ranijim vladajućim društvenim strukturama, analiza desetogodišnjeg tijeka privatizacije ukazuje na duboku prožetost političkom manipulacijom i intenciju revolucionarnog prijenosa dijela nacionalnoga bogatstva s jedne socijalne skupine na drugu. Na samom početku političke demokratizacije istaknuti hrvatski ekonomisti oblikovali su model privatizacije sličan slovenskom, a jedan od njih je preuzeo i odgovornost ministra privatizacije. Politička je elita, međutim, posve ignorirala predloženi privatizacijski okvir. Privatizaciju je konceptualno oblikovala vlada Nikice Valentića, koja je kroz 'Stabilizacijski program' iz proljeća 1994. g, osim makroekonomske stabilizacije strukturirala temelje za ubrzanu privatizaciju i liberalizaciju tržišta rada, kao što se navodi, 'stvaranja tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa smanjenom ulogom države u gospodarstvu te stvaranje pretpostavki za stabilan rast i razvitak'. Ubrzana privatizacija i posvemašnje otvaranje tržišta dosljedno su provedeni, ali su posljedice bile razarajuće za nacionalno gospodarstvo te rezultirale ekonomskom kontrakcijom i padom nacionalnog dohotka u 1999. g.

Nakon više od jednog desetljeća zaključak može biti da privatizacijske politike koje su dosadašnje hrvatske vlade vodile nisu ostvarile ekonomske ciljeve stabilnoga gospodarskog rasta, već su stvorile i duboke dualizme u gospodarstvu i društvu u cijelosti. Rijetke iznimke uspješno privatiziranih poduzeća potvrđuju tezu da je privatizacijski proces možda ostvario neke druge na političkim razinama zamišljene ciljeve, ali ne i cilj stvaranja 'prikladne gospodarske strukture' na kojoj se može razvijati slobodno poduzetništvo i ostvariti gospodarski rast. Interesi aktera prvoga kruga privatizacije, a to na neki način dokazuje i velika afera u HFP-u, u pravilu nisu bili izvorno poduzetnički. U većini se slučajeva zapravo radilo o špekulativnim interesima, odnosno stvaranju osobnoga bogatstva u kratkom roku na osnovi klijentskog odnosa s donositeljima odluka u političkom procesu pa sve do sirove i vrlo brutalne korupcije. Privatizacija se pretvorila u rasprodaju gospodarskih vrijednosti radi ostvarivanja kapitalnih dobitaka prodajom fizičke imovine ili cijelih poduzeća u kratkom roku. U prvom naletu privatizacijski proces nije unaprijedio poduzetničku klimu. Upravo suprotno: istinski poduzetnici u toj su fazi privatizacije hrvatske ekonomije bili obeshrabreni pa se tako nisu mogle oblikovati niti nove ekonomske strukture koje bi se temeljile na doktrini liberalnog tržišta i slobodnog poduzetništva.

Nužno je prisjetiti se dramatične sudbine poduzeća Globus Grupe i grupacije Gucić, politički sponzoriranih velikih hrvatskih poduzeća koja su direktno i indirektno uništila velike vrijednosti i brojna radna mjesta. Kao posljednje karike u domaćem lancu dodane vrijednosti, maloprodajni lanci pod kontrolom tih dviju 'privatnih' grupacija godinama su naprosto blokirali pristup tržištu potrošača za brojna poduzeća iz sektora prerađivačke industrije. Naposljetku je otvoren stečaj nad tim grupacijama, a nastao tržišni vakuum iskoristili su međunarodni maloprodajni lanci za nezapamćenu ekspanziju. Budući da tek slijedi privatizacija velikih državnih i komunalnih kompanija, koje imaju monopolističke tržišne pozicije ili visoke tržišne udjele, potrebno je temeljito redefinirati privatizacijske ciljeve i politike.

Privatizacija državnih paketa udjela u velikim poduzećima putem javne ponude dionica na organiziranim tržištima kapitala, nakon uspješne prodaje dionica Ine, Vlada postavlja novu privatizacijsku paradigmu. Iako daleko transparentnije za Vladu financijski povoljnije od direktne prodaje nekom od strateških partnera, izlaganje državnih paketa dionica u tim poduzećima javnoj ponudi uz doprinos jačanju tržišta kapitala donosi i velike rizike. Takve masovne prodaje državnih udjela u velikim, često monopolističkim kompanijama u pravilu privlače institucionalne i male privatne ulagače. Prvi imaju po definiciji ograničen interes za strateško upravljanje kompanijom, a drugi jednostavno ne razumiju tržišne rizike. Stvaraju se nove vlasničke strukture koje imaju inflacijska očekivanja i napuhuju tržišne balone, od kojih sama poduzeća nemaju koristi niti se time stvara dodatni poduzetnički motiv nužan za rast, razvoj i otvaranje novih radnih mjesta.

S obzirom na interese nacionalne ekonomije, klijentelistička privatizacija bila je pogubna, a masovna privatizacija putem tržišta kapitala neće imati potrebne i očekivane učinke. Ako je gospodarski rast, u kontekstu visoke vanjske zaduženosti i visokih javnih deficita, imperativ o kojemu se ne može raspravljati, tada definiranje nove ekonomske pa tako i privatizacijske politike mora biti na samom vrhu agende buduće hrvatske vlade. Privatizacija ne može biti samoj sebi svrha ili, još gore, u funkciji dnevne politike, već mora biti dio kompleksne i sofisticirane ukupne ekonomske i industrijske politike. Upravljanje državnim udjelima u hrvatskom gospodarstvu ne može biti puko tehničko pitanje koje će se povjeriti nisko rangiranim držanim službenicima. Hrvatska Vlada mora svim mogućim sredstvima poticati slobodno poduzetništvo i unapređivanje poduzetničke klime, a uspješno upravljanje državnim privrednim interesima u kontekstu otvorenog tržišta samo je dodatan poticaj privatnom sektoru.

Iako su ministri u hrvatskim vladama, bez razlike na nominalnu ideološku provenijenciju, zagovarali privatizaciju pod svaku cijenu, danas je sazrelo vrijeme za stvaranje posve novog modela upravljanja i privatizacije državnih udjela u kompaniji. Hrvatska centralna i lokalne države raspolažu značajnim privrednim potencijalima kojima se mora upravljati sustavno i profesionalno. Razvijeni i sofisticirani sustavi upravljanja državnim poduzećima, poznati u svim industrijskim državama, osim osnovnog cilja povećavanja vrijednosti za svoje dioničare moraju imati i određene ekonomsko-političke ciljeve. Privatizacija državnih poduzeća mora dakako uslijediti, ali tek kada ta poduzeća budu sanirana i tržišno dobro pozicionirana. Stvaranje zagrebačkoga komunalnog holdinga, kao jednog o najvećih hrvatskih poduzeća, ne pokazuje samo gospodarske mogućnosti s kojima raspolaže Grad Zagreb već je presedan i za druge gradove. Takva velika komunalna poduzeća nije moguće u kratkom roku privatizirati, ako uopće, a da se ne stvore dodatne i nepotrebne nestabilnosti.

Vlada dakle mora razviti i javnosti prezentirati novi privatizacijski model kao i novi sustav upravljanja svojim portfeljima u poduzećima. Koncept kreiranja državnih industrijskih holdinga u mnogim europskim zemljama sačuvao je, zahvaljujući velikim zaslugama u razvoju industrijskih struktura i očuvanju radnih mjesta, svoju kredibilnost do danas. Korupcijska afera iz 'hrvatskog fonda', kao što su ga o milja nazivali njegovi klijenti, pokazuje da se upravljanje velikim državnim privrednim aktivama ne može prepustiti samo političarima i državnim činovnicima sumnjiva morala. U sustavima razvijene tržišne demokracije državnim se holdinzima upravlja jednako profesionalno kao što se to upravlja privatnim inkorporiranim poduzećima. Velika Britanija je tako svojedobno upravljanje državnim poduzećima uredila u sklopu jasnoga zakonskog okvira, tzv. Cadburry Actom koji je uveo stroga pravila upravljanja tvrtkom (corporate governance) a koji je akt tržište kapitala vrlo toplo pozdravilo i koji je bitno unaprijedio vrijednosti državne imovine. Može li hrvatska Vlada ostvariti sličan zaokret u privatizacijskom procesu?

Zaboravljeni 'ilirski model'

Teorijski temelji samoupravnih poduzeća leže u tzv. 'ilirskom modelu', u sklopu kojeg su za razliku od sovjetskog modela poduzeća bila u upravljanju samostalnija (samoupravna) i tržišno neusporedivo uspješnija. U poduzećima je postojao manje ili više uspješan interni vlasnički i upravljački sustav. Za razliku od hrvatskoga, slovenski je model privatizacije uvažio dostignutu razinu upravljačkoga i tržišnog razvoja 'ilirskih poduzeća' i kroz kuponsku privatizaciju omogućio njihov ekonomski kontinuitet.