HRVATSKA NA UDARU SUMNJIVIH POREZNIH PRIJEDLOGA

Zagovornici flat taxa - šarlatani u zemlji neznanja

Piše: prof. dr. Saša Pekeč
The Fuqua School of Business,
Duke University

U posljednjih godinu i pol Hrvatsku bombardiraju propovjednici jedinstvene porezne stope (flat tax).  S obzirom na to da će medijsko bombardiranje zacijelo uskoro prestati, neupućeni i ekonomski neobrazovani mogli bi početi vjerovati da je ‘ideja’ jedinstvene porezne stope možda nešto više od znanstveno marginalnog i politički radikalnog koncepta

Zagovornici jedinstvene porezne stope prvi su se put pojavili prije nešto više od dvadeset godina u sklopu neokonzervativne supply-side revolucije Ronalda Reagana. Reaganova politika nije se pokazala naročito uspješnom i  tek je Bill Clinton, vodjen idejama dijametralno suprotnim supply-side načelima, ostvario spektakularni rast američkog gospodarstva te se riješio Reaganovih značajnih deficita koji su bili rezultat primjene supply-side ideja.

Ekonomski bolje potkovani znaju da supply-side teorija nikad nije naišla na potvrdu u stručno recenziranim znanstvenim radovima kvalitetnih ekonomskih časopisa. Tako npr., Greg Mankiw, ekonomski savjetnik sadašnjeg američkog predsjednika i autor na američkim sveučilistima najpriznatijeg i najraširenijeg udžbenika ekonomije, poglavlje o supply-side idejama naslovljuje: Šarlatani i zaludjeni zanesnjaci (Charlatans and Cranks).

Treba pripomenuti da Mankiw bira riječi jer makroekonomsiti oštrijeg pera, poput npr. Paula Krugmana, svoje mišljenje o supply-side idejama ne mogu niti staviti na papir a da se ne ogriješe o granice dobrog kućnog odgoja.

Pobornici jedinstvene porezne stope u Reaganovo doba smatrali su se ekstremnima čak i iz perspektive supply-sidera, pa su završili na marginama margina sve do povampirenja ideje jedinstvene porezne stope kojoj svjedočimo u nekim od tranzicijskih zemalja.

Motivaciju tih politikanata nije teško dokučiti: kad bi jedinstvena porezna stopa opstala u nekom uspješnom gospodarstvu, možda bi se vratila s margina u središte političkih rasprava u SAD-u. Postkomunističke tranzicijske zemlje identificirane su kao najbolji kandidati za propagandno/lobistički napad. Za to postoji nekoliko razloga.

Prvo, neupitno je da sve postkomunističke tranzicijske zemlje imaju vrlo neefikasna gospodarstva, te samim tim ogroman potencijal za dugoogodišnji stabilni natprosječni gospodarski rast jer u tržišnom okruženju nema alternative efikasnosti i kvalitetnijem upravljanju. Drugo, nefunkcioniranje pravne države, raširena korupcija i netransparentnost jednako su dugoročno neodrživi pa je i njihovo eliminiranje veliki potencijal tih gospodarstava.

Drugim riječima, izgledno je da je postkomunističkim tranzicijskim gospodarstvima osiguran snažan gospodarski rast bez obzira na porezni sistem koji će primjenjavati, čak i ako se radi o poreznom sistemu koji možda sam sebi usporava gospodarski razvoj.

Treće, postkomunističke zemlje su plodno tlo za prodaju sumnjivih teorija i ideja, ne samo zato što je riječ o gospodarstvima u tranziciji, pa postoji šansa da se u kratkom roku nepromišljeno eksperimentira s radikalnim promjenama, već i zato jer je lokalna ekonomska znanost bila zarobljena u komunističkim okovima, te tako, primjerice supply-side propovjednike u tim zemljama ne prati njihova reputacija i čak se matraju relevantnim ekonomskim stručnjacima (što oni u usporedbi s lokalnim ekonomskim 'stručnjacima' možda i jesu, ali to manje govori o nepostojećoj kvaliteti supply-sidera, a više o bolnoj nekvaliteti lokalnih ekonomskih 'stručnjaka' i lokalne političke elite).

Bez obzira na znanstvenu neutemeljenost, nepovoljno iskustvo iz SAD-a te motivaciju zagovornika jedinstvene porezne stope, ostaju primjeri Slovačke, Rusije i još nekoliko zemalja koje su pokleknule pred napadima zagovornika. Bez obzira na lobistička nastojanjanja i politikantske pamfletekako bi se nedavna uspješnost tih gospodarstava pripisala jedinstvenoj poreznoj stopi, ne postoji nijedan znanstveni rad koji bi makar dijelom potvrdio te teze.

S druge strane, neki znanstveni radovi dokazuju da uvođenje jedinstvene porezne stope u navedenim državama nije polučilo pozitivnim učinkom te da se uspješnost tih gospodarstava može jasno pripisati naporima u funkcioniranju pravne države, kao i eliminaciji korupcije i kriminala, te općenito normalnijem i transparentnijem gospodarskom okruženju.

Uostalom, čak je i Ivan Mikloš, slovački zamjenik premijera i ključni pobornik jedinstvene porezne stope u Slovačkoj, jasno i nedvosmisleno odgovorio da bi cijena uvođenja takvog poreznog sistema mogla biti veća od koristi, implicirajuci da je kljucčuspjeha ipak negdje drugdje.

Nadalje, postoje ozbiljne indicije da uvodjenje jedinstvene porezne stope ima izuzetno negativan socijalni učinak (što samo po sebi i ne mora biti bitno za razvoj gospodarstva u cijelosti, ali je zasigurno politički osjetljivo) pa tako ustanovljujemo da su prosječne plaće u zemljama članicama EU koje su uvele jedinstvenu poreznu stopu na uvjerljivom začelju.

Možemo se i zapitati želimo li gospodarske uzore tražiti u siromašnoj Slovačkoj ili bismo se možda mogli ugledati na uspješna gospodarstva poput skandinavskih zemalja. A ako je jedino mjerilo koje se želi nametnuti recentna stopa rasta GDP-a, moglo bi se zaključiti da se propovjednici jedinstvene porezne stope ne bi opirali da se ugledamo i na Kinu i vratimo se u jednopartijski komunistički sistem centralnog planiranja, jer ipak Kina ima najveću održivu stopu rasta.

Ako je i od supply-sidera, previše je! 

Na kraju, možda ipak nije slučajno da većina uspješnih gospodarstava ima agresivno progresivne poreze na prihode i liberalna porezna opterećenja dizajnirana radi poticanja ulaganja u gospodarstvo.

Iz svih tih razloga zagovaratalje jedinstvene porezne stope ne može se shvatiti ozbiljno. Na djelu je ili politikantstvo ili o tužno nepoznavanje osnovnih poruka ekonomskih znanosti. Politički mudrima jdostajala je i poruka prošlogodišnjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj gdje su politički analitičari podbačaj premijerke Merkel pripisali njezinu nesudjenom kandidatu za ministra financija Paulu Kirchhofu, koji je zagovarao uvodjenjr jedinstvene 25-postotne porezne stope.

Politički manje mudrima i onima kojima su argumenti ekonomske znanosti strani ili nedostatni, zagovornici uvođenja jedinstvene porezne stope trebali bi objasniti kolika bi ta jedinstvena porezna stopa trebala biti da bi sadašnji porezni prihodi ostali nepromijenjeni. Gdje bi onda trebalo smanjiti državno financiranje u slučaju da jedinstvena porezna stopa ne donese planirane prihode: u zdravstvenoj zaštiti? Razvoju infrastrukture? Plaćama saborskih zastupnika i državnih službenika? Znanosti? Obrazovanju?...

Diskusiju o pravednosti ne bi trebalo ni pokretati jer pravednih poreza nema (pravednostje, naime, stvar osobne procjene). Uostalom, od poreza se ne kupuje benzin i kruh, već se npr. financira policija, sudstvo i sl. koji štite imovinu onih koji je imaju a nemaju što štititi onima koji ništa i nemaju (a neki se i sjećaju da su se iz poreza sanirale banke koje su davale kredite odabranima dok većina građana nije imala takve šanse).

Argument jednostavnosti izračunavanja porezne kartice upravo je smijesan jer nije nužno sve što je jednostavno i najbolje rješenje; sumnjam da bi bilo koji od zagovornika jedinstvene porezne stope pristao na amputaciju nakon višetrukog prijeloma noge samo zato što je amputacija jednostavnije rješenje. Konačno, jedan od lajtmotiva novijeg datuma jest i to da će jedinstvena porezna stopa povećati poreznu disciplinu. Porezna disciplina postiže se funkcioniranjem institucija sistema i borbom protiv kriminala, a ne promjenama poreznog sustava.

Zanimljivo je da su zagovornici jedinstvene porezne stope nametnuli diskusiju o promjenama poreznog sustava a da nisu podrobnije propitali koči li trenutačni porezni sustav razvoj gospodarstva, tj. trebamo li se uopće fokusirati na ponudu koja nam dolazi iz radikalno konzervativnih politikantskih lobističkih organizacija, prije nego dijagnosticiramo stvarne zarišne točke problema čije bi rješavanje moglo pokrenuti gospodarski razvitak.

Iako je Radimir Čacić u nedavnom intervjuu ovom tjedniku u dvije riječi sažeo kvalitetu prijedloga uvođenja jedinstvene porezne stope ('apsolutni kretenizam'), hrvatski političari su ti koji bi mogli najviše naučiti od zagovornika jedinstvene porezne stope.

Upravo je nevjerojatno koliko su hrvatski mediji dali prostora dvojici anonimnih lobista nepoznatih stručnih referencija, ali sa na prvi pogled zvučnim imenom nekakvog instituta koji možda i nije ništa više od neugledne webstranice, te nevelike novčane potpore ultraradikalnih neokonzrevativnih institucija, poput američke fondacije Heritage i britanskog Adam Smith instituta.

Uz malo lobističke upornosti i najneobičnije ideje hrvatski će mediji promovirati u nešto relevantno. Ipak, možda su hrvatski mediji i naučili nešto iz ove epizode koja još traje, pa ć zagovornici jedinstvene porezne stope kad opet dođu u Hrvatsku (a očito isti propovjednici dolaze u pravilnim razmacima sve dok ih se financira i sve dok to mediji prate, jer 'evo, dolaze ugledni stručnjaci iz Amerike!' biti dočekani primjereno svojoj reputaciji, tj. kao marginalci čiji su ekonomski savjeti jednako relevantni i esktremni kao i savjeti ekonomskih uglednika iz Pyongyanga.