OPINION MAKER: ZAŠTITOM NACIONALNIH RESURSA DO JEFTINIJIH TELEKOM USLUGA

Državna poduzeća moraju ujediniti upravljanje svojim DTK mrežama

Piše: dr.sc. Tonči Tadić, saborski zastupnik HSP-a

Suvišno je napominjati da jeftinije telekomunikacijske usluge znače brži razvoj ne samo gospodarstva nego i društva, odnosno da liberalizacija telekomunikacijskog tržišta i konkurencija znače jeftinije usluge. Moguća su dva načina liberalizacije tržišta. Prvi je kontrola i određivanje efikasne cijene međupovezivanja novih operatera na postojeću HT/T-Comovu infrastrukturu, uz regulatorovu kontrolu i određivanje cijena operatera s većom tržišnom snagom (T-Com, Iskon, T-Mobile, VIP). HT/T-Com nastavlja se ponašati kao monopolist, zavlačeći i komplicirajući ugovore o interkonekciji s novim operaterima. S druge strane, regulator, tj. Hrvatska agencija za telekomunikacije (HAT), ne zna ili se ne želi ponašati kao strog i pravedan regulator i tako zaštititi nove operatere od HT-ove samovolje.

Drugi je način iskorištavanje potencijala nacionalnih infrastruktura u vlasništvu Republike Hrvatske i lokalne samouprave, odnosno u vlasništvu trgovačkih društava u javnom sektoru na državnoj i na lokalnoj razini, čiji se telekomunikacijski kapaciteti (optički kabeli) i telekomunikacijska infrastruktura mogu dati u zakup novim operaterima. Također, cilj je i osigurati besplatnu internetsku vezu svim ustanovama i tijelima vlasti na lokalnoj i državnoj razini upotrebljavajući postojeću (a neiskorištenu) optičku kabelsku mrežu i postojeću (a neiskorištenu) DTK infrastrukturu.

U prvom redu, gradovi u Hrvatskoj jesu i trebaju biti vlasnici DTK u gradovima. Ukratko, distribucijsko-telekomunikacijski kanali (DTK) su vlasništvo jedinica lokalne samouprave, odnosno Republike Hrvatske i to trebaju ostati! U svakom dijelu DTK samo su kabeli i oprema vlasništvo HT-a/T-Coma, što nitko ne spori, dok podzemni sustav kanala, šahtova itd. mora biti i ostati u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ili hrvatske države. Čudno je, dakle, što vlasništvo nad pokretninom, tj. kablovima HT/T-Com pokušava proširiti na vlasništvo nad nekretninom, tj. DTK-om, u kojem se pokretnina, tj. kablovi nalaze.

Uz to, još od vremena Hamurabijeva zakonika vlasništvo se dokazuje vlasničkim listom, koji HT/T-Com nema za DTK u većini slučajeva. Onaj dio DTK za koji HT nema ni vlasnički list ni pravo služnosti logično je dio gradske komunalne infrastrukture ili je u vlasništvu države. DTK ukopan u cestu (prema načelu jedinstva nekretnine) logično je dio ceste i time je dio gradske komunalne infrastrukture, osim ako za njega netko nema uređeno pravo služnosti ili vlasnički list. Ukratko, svi su gradovi u Hrvatskoj vlasnici infrastrukture koja bi mogla osigurati stvaranje gradske telekomunikacijske mreže, tj. prstenova optičkih vodova, čime bi se moglo povezati sve gradske službe i sve javne ustanove u gradovima. U Europi se posljednjih 6-7 godina taj model primjenjuje i razvija kao Komunalna širokopojasna mreža (Community Broadband Network).

Primjerice, područje Pariza kablovskom optičkom mrežom pokriva tvrtka u vlasništvu grada te tako povezuje sve institucije lokalne uprave, komunalna poduzeća te kulturne i obrazovne ustanove. Slično su napravili Berlin, London i Frankfurt, a gradovi u Hrvatskoj trebaju slijediti primjere iz EU i osnovati javna trgovačka društva za upravljanje gradskim DTK-om i gradskom mrežom optičkih kablova. Dio telekomunikacijskih kapaciteta takvih gradskih (komunalnih) optičkih kablovskih mreža, građenih po mjeri i u skladu s potrebama grada, kasnije se komercijalno iznajmljuje svim zainteresiranim operaterima, ili im se iznajmljuju kapaciteti gradskih DTK. Iskustva u EU pokazuju da se troškovi stvaranja takvih gradskih telekomunikacija otplaćuju u tri do četiri godine poslovanja.

To su bili motivi zbog kojih je Klub zastupnika HSP-a još u svibnju 2006. izmjenom Zakona o telekomunikacijama želio staviti DTK na raspolaganje gradovima u Hrvatskoj. Kako u saborskoj raspravi u listopadu 2006. nismo podržani, ostaje nam pokušati izmijeniti Zakon o komunalnom gospodarstvu i Zakon o vlasništvu te deklarirati DTK kao komunalnu infrastrukturu, odnosno javno dobro. U drugom redu nužno je staviti na tržište postojeću (a neiskorištenu) optičku kabelsku mrežu i postojeću (a neiskorištenu) DTK infrastrukturu u vlasništvu trgovačkih društva u javnom sektoru. Uzme li se u obzir i njihove kapacitete, drugi položaj Hrvatske u Europi po gustoći optičkih kablova na četvornome kilometru još je čvršći. Svoju posebnu mrežu optičkih kablova i/ili DTK imaju HEP, HŽ, Odašiljači i veze (OiV), Janaf, Ina i Plinacro, HAC, Autocesta Rijeka - Zagreb (ARZ) te Hrvatske ceste.

Te su mreže stvarane posebno, prema vlastitim projektima i potrebama tih javnih trgovačkih društava, no posve je sigurno da se koristi mali dio kapaciteta postavljenih optičkih kablova, dok bi se ostatak mogao slobodno staviti na tržište, tj. dati u zakup novim operaterima. HEP ima svoju 'optiku' provedenu do svih većih trafostanica, HŽ do svake stanice vlaka, Plinacro i Janaf duž trase plinovoda i naftovoda itd. Štoviše, kako je svako od navedenih trgovačkih društava postavljalo svoje optičke kablove, posve je sigurno da je na istoj međugradskoj trasi došlo do nepotrebnog multipliciranja kapaciteta, koji sada stoje neiskorišteni, ali udruženi u nacionalni konzorcij mogli bi zajamčiti znatnu propusnost telekomunikacijskog sustava. Pojedini operateri zakupili bi dio neiskorištenih optičkih kablova, a drugima bi bio dovoljan tek povremeni prijenos veće količine podataka; treći bi se, pak, zadovoljili s pravom postavljanja svojih optičkih kablova u postojeći DTK u vlasništvu javnih trgovačkih društava.

Rješenje je, dakle, u stvaranju Hrvatske agencije za upravljanje telekomunikacijskim sustavima trgovačkih društava u javnom sektoru (HAUT). Telekomunikacijski optički sustavi i DTK u vlasništvu trgovačkih društava u javnom sektoru trebali bi biti objedinjeni u HOTS - Hrvatski telekomunikacijski optički sustav, koji bi trebalo proglasiti javnim dobrom, a njime bi u ime države upravljao HAUT. Budući da je HOTS javno dobro, njegove sastavnice - telekomunikacijske dijelove spomenutih javnih trgovačkih društava, trebalo bi izuzeti od privatizacije, odnosno bude li npr. privatiziran HEP, prije toga nužno je provesti njegovo restrukturiranje i od privatizacije izuzeti telekomunikacijski dio HEP-a, i slično. Prva je zadaća HAUT-a napraviti združeni katastar HOTS-a, kako mreže optičkih kablova, tako i raspoloživih DTK, tako da država konačno sazna čime uopće raspolaže.

Uloga HAUT-a bila bi ujedno standardizirati i objediniti ponudu HOTS-a, ujednačiti opremu svih mreža koje čine HOTS, definirati uvjete zakupljivanja DTK, odnosno kablova koji čine HOTS. Ključno je da HAUT osigura bar jednu ulaznu mrežu u optičku mrežu HOTS-a na području svakoga grada, odnosno u svakom gradu u kojem već postoji krak mreže optičkih kablova u sastavu HOTS-a. Uspostavljanjem HOTS-a sve državne službe i sve javne ustanove u Hrvatskoj stječu pravo međusobne besplatne telefonske i internetske komunikacije, a o uštedi je suvišno i govoriti. Rješenje je doslovce pred nosom svih ovih godina, točnije od 2003., kada ga je nagovijestio Željko Debanić, bivši predsjednik Vijeća za telekomunikacije RH, u svom godišnjem izvješću, odnosno stručnjaci s FER-a u svojoj studiji koju su prije četiri (!) godine izradili za nadležno ministarstvo u Vladi RH.

Iz neshvatljivih razloga u ove četiri (!) godine ništa u tom smjeru nije učinjeno, a (policijskim rječnikom rečeno) možemo nagađati kome je sve bilo u interesu da se HOTS nikada ne osnuje. Također, osnivanjem HOTS-a prekida se smiješna i neshvatljiva praksa da MORH i MUP te hrvatske sigurnosne službe koriste telekomunikacijske usluge T-Coma, tj. hrvatske podružnice Deutsche Telekoma. Uspijemo li za sve to dobiti potrebnu potporu u Hrvatskom saboru i Vladi, povijest telekomunikacija u Hrvatskoj od toga će se dana drukčije pisati.